Abstract
<jats:p>U epohi u kojoj se društveni život sve češće svodi na materijalizam i metriku, a ljudska sudbina meri nizom indikatora, pitanje solidarnosti ponovo stupa u središte teorijske i političke pažnje. Ne zato što je nestalo njeno pojmovno značenje, već zato što je izgubljena njena ontološka dubina – sposobnost ljudi da se prepoznaju u drugome. Solidarnost nije puki moralni gest, niti politički instrument socijalne kohezije; ona je civilizacijski kapacitet da se prevaziđe granica između „ja“ i „drugi“. Kada taj kapacitet oslabi, zajednica ne tone samo u materijalno siromaštvo, već u egzistencijalnu pustoš – gubitak smisla i poverenja. Poverenje, nekada spontani rezultat zajedničkog života, postaje planski društveni projekat, a empatija, prirodni refleks zajedništva, pretvara se u retku, zahtevnu veštinu. Upravo u trouglu solidarnosti, poverenja i empatije, započinje svaka istinska politika jednakosti i svaka mogućnost obnove društvenog smisla. Današnji svet poseduje neuporedivo više znanja nego ikada pre, ali to znanje nije uvek u službi čoveka. Podaci, koji bi trebalo da osvetle nejednakosti, često ih prikrivaju; algoritmi, koji bi mogli da predvide nepravdu, ponekad je umnožavaju. Suština krize u kojoj živimo nije u nedostatku informacija, već u gubitku sposobnosti da ih čitamo kroz moralni pogled. Tehnologija je donela preciznost, ali ne i pravednost. Brojevi su postali nova metafizika, a čovek, paradoksalno, sve nevidljiviji u sopstvenom društvu. Upravo tu počinje potraga za novim jezikom društvenih nauka. Taj jezik mora da spoji empiriju i etiku, činjenice i vrednosti, analitiku i saosećanje. Mora da pokaže da je svaka tabela ljudski dokument, a svaka statistika tiha moguća priča o nejednakosti, o uskraćenim mogućnostima i neizgovorenim nadama. Bez tog spoja, društveno istraživanje ostaje samo forma samopotvrđivanja institucija, a ne sredstvo društvene promene</jats:p>